Tik pred polijetanje čestitala sam sama sebi na svakom dosadašnjem uspješnom letenju, ali ne sa prevelikim oduševljenjem, jer u dio moje osobne religije spada i vjerovanje da onog trenutka kada pretjerano povjerujete u sigurnost leta i opustite se, avion neizbježno pada. Moj moto – optimizam sa oprezom. Doduše, moje bi se raspoloženje prije moglo opisati kao oprezni pesimizam, ali od dvanaeste godine živim prema ovim načelima pa ih nema smisla sada mijenjati.
' O.K. sada kada smo se odlijepili od tla kreće utrka izdržljivosti ', kažem sama sebi i nabijem slušalice u uši. Sve nakon toga je maglovito i progutano tabletom za smirenje.

U šest ujutro sletjela sam na Flughafen u Frankfurtu i polako se dovukla do čekaonice, vukući za sobom svoja dva kofera. Iako bih vjerojatno i preživjela samo sa jednim, nisam se htjela odreći svojih najdražih opsesija poput Dalijevih slika i voljene kolekcije CD-a pa sam si dodatno otežala ionako umarajući put prema Njemačkoj.
Bila sam uvjerena da ću čim iziđem iz aviona biti presretna što vidim tlo pod nogama, ali moja ravnodušnost je uzela prevelikog maha još u Zagrebu. A i kiša je nekako pokvarila doživljaj.

' Kasnit ću 15 minuta. Čekaj me na glavnom ulazu. ', primila sam sms čim je moj prastari mobitel uhvatio signal na Frankfurtskom aerodromu.
Mojoj je obitelji valjda urođeno da kasni. Taj predio mozga im se prestao razvijati otkada je moj prapradjed zakasnio na vlastito vjenčanje i otada se podrazumijeva da se takve stvari obitelji Lessing opraštaju.
' Nikada se nitko ne može pojaviti na vrijeme', gunđala sam u bradu dok sam vukla kofere po gumenom podu čekaonice do prvog najbližeg izlaza. Prevelika karirana košulja neprestano je padala sa mojih ramena, a crvene, izlizane starke izgledale su kao da su promijenile već pet vlasnika.
Ali meni se sviđala ta moja nespretnost, a i drugi su je voljeli. Dobro, nekolicina. Ostali su me gledali kao još jedan modni neuspjeh ili očajan vapaj za stilistom, ali to me nikad nije smetalo.

Ovdje je, u Frankfurtu, pak sve mirisalo na egocentričnu gomilu koja je jedva čekala priliku da te izgura iz reda u kojem stojiš već pola sata i strpljivo čekaš svoju priliku da odeš s ovog prokletog aerodroma. Pa naposljetku odustaneš i sjedneš na jednu od turobnih sivih stolica i čekaš. Čekaš jedan sat, a ne 15 minuta kako ti je bilo rečeno. Zapališ cigaretu i promatraš masu koja mahnito juri pred tvojim očima. Emocije koje su proteklih par dana izbijale na površinu, unatoć snažnoj volji da ih zadržiš u sebi, sada nestaju u dimu cigarete, kao da nikada nisu ni postojale.

' Deni? ', začula sam poznati glas koji me trgnuo iz razmišljanja i ljeno se okrenula.
Ona je stajala iza mene i gledala me preplašeno, kao da nije sigurna jesam li to doista ja. Imala je zelenu haljinicu koja je sezala do koljena i crne niske marte. A na glavi šeširić. Jedan od onih koji uočite na reklamama ili na filmovima, ali nikada u živo. Sa mašnicom i crvenom trakicom.
' Napokon ', uzviknula sam. ' Gdje si ti dosad? '
Iako sam bila poprilično ljuta što me ostavila da čamim sat vremena na ljigavom aerodromu, nisam mogla odoljeti porivu da je ne zagrlim i poljubim njene rumene obraze.
' Dođi da te zagrlim prvo Emmice. A onda ćeš izmisliti izgovor zašto kasniš. ' , rekla sam i obje smo potrčale jedna drugoj u zagrljaj.
' Bože kako si se promijenila. Tako si lijepa…' , rekla mi je i zatreptala svojim ogromnim crnim trepavicama.
Bez imalo šminke ona je bila predivna. Valovita kosa sezala je do polovice leđa, a njene smeđe, pomalo kose oći isticale su savršeno okrugle jagodice. Kao male svima smo govorile da smo sestre. Imale smo iste oći.
' You're not bad yourself ! ', odgovorila sam kroz smijeh i još jednom je snažno zagrlila. ' Ajme kako si mi nedostajala. '
' Znam, i ti meni. A i mami, i svima ovdje. Jedva čekaju da te vide. ' Nelagodno sam se nasmješila i glasno progutala slinu. Odmalena sam se ježila od pomisli na obiteljska okupljanja. Iako je moja obitelj spadala u kategoriju donekle normalnih, sve me to umaralo. A oni su bili poput obitelji. I svi su bili toliko dragi da nisam bila sigurna hoće li moje srce to podnijeti.

' Nećeš vjerovati na koga sam naišla putem. Zato i kasnim..ma saznat češ ubrzo. Daj da ti pomognem sa torbama. ' , uzela je veći, crni kofer i povukla me za ruku.
Tek tada sam shvatila koliko sam sretna što je vidim. Omogućila mi je da se napokon maknem iz grada koji mi je posljednjih godina samo zagorčavao život. Unutar onih sivih zgrada osjećala sam se poput lutke kojom su svi upravljali i vukli na koju god su stranu htjeli.
' Netko te čeka u autu ! ' viknula je dok se probijala kroz gomilu i tražila izlaz.
' Mene? ' , zaprepašteno sam upitala.
' A nego koga Den. Vidiš li ti još nekoga ovdje? '
' Pa zapravo i vidim, ali sumnjam da...', mrmljala sam i pokušala pratiti njene užurbane korake.
' Tebe draga, tebe. I jako je uzbuđen što će te vidjeti. '
' On? ', povikala sam, ali zbog žamora ljudi nije me čula. ' Tko god on bio, želi me vidjeti, a ja izgledam kao da sam pobjegla iz cirkusa. ' , procvilila sam.

Čim sam zakoračila iz aviona osjetila sam užasno veliku odbojnost prema ovome gradu. Čudan miris u zraku tjerao me da osjećam preveliku nostalgiju za domom, a to mi se nimalo nije svidjelo. Bilo je sparno i odviše ubrzano za moj ukus. A i nebo je bilo čudne boje. No ipak, otvaralo je mogućnost za nove avanture, za nova lica i nova poznanstva.

Duboko sam udanula i nastavila zamišljeno sljediti Emmine korake.

Na parkiralištu je, naslonjen na stražnja vrata poznatog crvenog fiata punta, stajao smeđokosi dječak u kožnoj, ispranoj jakni. Ništa nisam uspjela vidjeti osim raščupane kose i cigarete u desnoj ruci, ali i to je bilo dovoljno da osjetim neki čudni trzaj u želucu.
Pustila sam Emminu ruku i stala kako bih uzela malo zraka. Kondicija mi je slaba u posljednje vrijeme, a i nije samo u tome bio problem. Srce mi je sve brže i brže kucalo dok sam ga gledala kako otpuhuje dim u obliku kružića u visinu i prolazi rukom kroz kosu. Nešto je u meni neodoljivo budilo osjećaj kao da ga poznajem.

' Aidan ! ' , viknula je Emma, a moje je srce isto trenutka stalo. Sve misli koje su prolazile mojom glavom odjednom su nestale i ostala je samo jedna: nemoguće.
Okrenuo se, a njegove plave oči dale su odgovor na moje pitanje. To je zaista bio on. Moj Aidan.
Ne sjećam se kako sam se našla u njegovom zagrljaju, ali bio je to najljepši trenutak u posljednjih nekoliko godina. Miris njegove kose pobudio je tolika sjećanja da su mi suze navrle na oči, a ja ih se po prvi puta nisam trudila sakriti. Napokon sam se nakon dugo vremena osjećala kao netko tko zna kako dalje. Svojom desnom rukom pomaknula sam gustu, tamnu kosu sa njegova lica i poljubila ga blizu uha. On je nešto mrmljao na mom ramenu, dok su me njegove ruke i dalje čvrsto držale kao da je od životne važnosti.

' Pa to si zbilja ti. Nisi se uopće promijenio.. ' , jedva sam ispustila glas od njegovog stiskanja, a Emma je ponosno stajala pokraj ne skrivajući sreću što nas vidi ponovno zajedno. Veselo je poskakivala sa šeširićem u rukama i povlačila haljinu koju je povjetarac neumorno dizao u visinu.
Ne ponosim se time, ali slagala sam. Nakon 4 godine, prvo šta sam rekla svom najboljem prijatelju bila je notorna laž. Nije istina da se nije promijenio. Izgledao je toliko iscrpljeno i mršavo da su mi se nagore misli počele vrtjeti po glavi. Ali to sada nije bilo važno, bila sam toliko sretna što ga vidim.
' Ma promijenio sam se. Ali i ti si. Tako si.. tako sam sretan što te ponovno vidim i grlim. Tako si mi nedostajala malena. '
' I ti meni Di. Pomislila sam da si me zaboravio..nisi mi odgovorio niti na jedno pismo. Što se dogodilo? '
Njegove ruke odjednom su postale hladne, a stisak je naglo oslabio. Znala sam da nešto nije u redu, ali nitko od nas nije želio pokvariti ovaj trenutak pa sam ga pustila da se izvuče sa glupim izgovorom.
' Ma svašta se događalo ovdje. Nisam imao kada i..ma pusti sada to. Bitno da si ti ovdje i da..a koliko dugo ostaješ ? '
' Dva tjedna. '
' Sasvim dovoljno da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. '
' Da. Sasvim dovoljno. ' rekla sam i sjela na stražnje sjedalo crvenog punta.

' Šta god se dogodilo sredit će se i mi ćemo svi ponovno biti sretni kao onda kad smo bili još djeca. ' , pomislila sam, a Emma je pojačala glazbu i polako krenula.